.png)
Na putu me čekalo da prijeđem granice nekoliko zemalja i neistraženih područja gdje malo tko ide biciklom. Također Moldavija i Pridnjestrovlje.
Nisam imao pojma što očekivati od ove druge etape na putu za Istanbul. Nisam znao ništa o Moldaviji, a upozorili su me na Pridnjestrovlje. Nakon Karpata, naivno sam vjerovao u ravnicu. Pa, uvid broj 1: Moldavija nije ravna zemlja. To je beskrajni valoviti ocean polja gdje nikada ne hodate pravocrtno ni na minutu. Znanje broj 2: udaljenosti se mjere ovdje kod prodavača lubenica uz cestu. A osim polja i prodavača lubenica, zapravo nisam vidio ništa zanimljivo u zemlji kao takvoj. Ali mogu preporučiti glavni grad Chisinau. Tako je zanimljivo retro.
Grad kao da je istrgnut iz 90-ih. Iste veličine kao Bratislava, ali puno otrcaniji sa sveprisutnim socijalističkim megazgradama i stambenim blokovima, i pomalo uspavan u vremenu. Čak su i trolejbusi i automobili na ulicama svoju najveću slavu doživjeli prije dvadeset godina. Ali inače, ondje je jeftino, a kao i u cijeloj Moldaviji, ljudi i krajolik djelovali su puno europskiji nego u Ukrajini. Znanje broj 3: u Moldaviji još uvijek puše.
Tri dana na vjetru bio sam zahvalan na kvaliteti biciklističke naočale Tifosi. Odabrao sam model Crit s izmjenjivim lećama. Jako dobro štite oči od vjetra. Ne magle se ni pri naporu, vrućini i hodu uzbrdo. I još jedna prednost, na izravnoj sunčevoj svjetlosti štite ne samo oči, već i osjetljivu kožu ispod očiju, sklonu pečenju. Za ljude koji ne vole stavljati kremu za sunčanje na lice, vrlo je praktično :)
Pridnjestrovlje
Pročitao sam nešto obeshrabrujuće o Transnistriji. Dio Moldavije je 1992. jednostavno rekao da ne želi biti samostalna država, već želi ostati u sastavu SSSR-a. Rezultat tog nastojanja je da su neovisna država. I nisu dio ničega. Baš tako, smješteni su usred polja suncokreta i kukuruza negdje između Moldavije i Ukrajine. Međunarodno nepriznata, ali de facto neovisna država. Ako se čovjek navikne na sveprisutne vojne patrole, zanimljiv je to izlet u vrijeme komunizma. Ovdje još uvijek imaju komunističku vladu.
Ova mini država mješavina je komunizma i modernog vremena. Možda bi to ovako izgledalo kod nas da se ništa nije promijenilo. Gradom dominira duga, široka ulica kojom se nižu spomenici u socijalističkom stilu, tenk T34, kipovi Lenjina i megalomanske komunističke zgrade. Puno prostora, minimum auta, puno betona. A u pozadini stambeni blok. Natpisi na zgradama i reklamnim panoima kao iz vremena izgradnje socijalizma, veličajući ili Sovjetski Savez ili Pridnjestrovsku Moldavsku Republiku, kako se zove ovaj entitet. Čak i na marshrutki, srpu i čekiću ili ujaku na ulici s majicom CCCP.
Moderna staklena zgrada, Porsche Cayenne, izlog s mobitelima ili piće Sex on the beach na jelovniku restorana povremeno se nađu u ovom "socík muzeju na otvorenom" ". Supermarket u zapadnjačkom stilu ili ponuda developera za nove stanove. Jednostavno moderno vrijeme smješteno u komunistički svijet. Ili obrnuto, komunizam u moderno doba.
Međutim, ceste u Moldaviji i Pridnjestrovlju bile su jako dobre u usporedbi s onima u Ukrajini - prašnjavi rubovi, a kad je projurio kamion natovaren šljunkom, bilo mi je drago zbog zaštite za oči . Vrlo praktično ako vozite bicikl dugo nakon zalaska sunca. Zaštita od muha vam je zajamčena, ali zahvaljujući zamijenjenim staklima za upaljač dobro vidite i u večernjem mraku. Imao sam više takvih večeri kad sam kampirao kad padne mrak. Pronaći prikladno mjesto za spavanje ponekad je teže nego što se čini.
Prvog dana u Moldaviji prošao sam navečer pored grada Balti i htio sam se naći negdje izvan grada. Međutim, kad sam se spustio na lijepu livadu, otkrio sam da je ono što je odozgo izgledalo savršeno zapravo bila močvara natopljena vodom. Odmah je na mene nasrnuo roj komaraca. Tu ni repelent ne bi pomogao. Nije bilo druge nego krenuti dalje. Već je padao mrak, to kratko vrijeme nakon zalaska sunca prije nego što padne potpuni mrak.
Opet sam se vratio na cestu, upalio žmigavce na biciklu i prvi put promijenio stakla na naočalama. Ne bih mogao dobro vidjeti u mraku. Malo mi je teško palo mijenjanje naočala. Trebalo mi je vremena da pronađem način da ih izbacim iz kadra. Bojao sam se da ne razbijem okvir. Ali uspjelo je. Vukao sam još pola sata do najbližeg brda. Daleko od močvara i vlažnih livada. U Odesi sam ponovno cijenio odličan periferni vid naočala. Koristan u tom prometnom kaosu, ali i pogodan za vožnju u čoporu. Radije nisam ni stavio svoje stare naočale u paketu, jer nisam mogao vidjeti ništa periferno zbog njihovog debelog okvira.
U Odesu sam stigao 10. dan nakon 1300 kilometara. A nakon toga je uslijedio zasluženi odmor, jedan dan i kupanje u moru. Odesa kao takva zaslužuje epitet najljepšeg ukrajinskog grada. Sljedeći put će me odvesti do delte Dunava. Do sada imam 1323 km i 68 sati bicikliranja, 10 dana.
